II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE 1) Ocjena stanja 1.1. Institucionalni i pravni okvir sprečavanja i borbe protiv nasilja nad ženama Ustav Republike Hrvatske kao jednu od temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske propisuje ravnopravnost spolova. Pored toga Ustav propisuje zaštitu ljudskih prava, suzbijanje diskriminacije i sprječavanje zlostavljanja. Temeljem odredaba članka 1. Ustava, Republika Hrvatska je socijalna država, a prema članku 14. sve su osobe jednake pred zakonom. Članak 23. Ustava Republike Hrvatske propisuje da nitko ne može biti podvrgnut bilo kakvom obliku zlostavljanja. Republika Hrvatska potpisnica je Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) čime je osudila diskriminaciju žena te pokazala odlučnost da ženama osigura jednako sudjelovanje u svim područjima života, društvenom, gospodarskom, kulturnom i političkom. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena pod diskriminacijom žena podrazumijeva: „… svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je posljedica ili svrha da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, uživanje ili korištenje ljudskih prava i osnovnih sloboda na političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, građanskom ili drugom području, bez obzira na njihovo bračno stanje, na osnovi jednakosti muškaraca i žena.“ Deklaracija Ujedinjenih naroda o uklanjanju nasilja nad ženama iz 1993. godine nasilje nad ženama definira kao: „ … bilo kakav akt nasilja koje se temelji na rodu i spolu, a koji kao posljedicu ima, ili je vjerojatno da će imati, fizičku, seksualnu ili psihološku štetu ili patnju u žena, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu.“ Preporuka Rec (2002)5 Odbora ministara Europe definira nasilje u obitelji kao „nasilje koje se događa u obitelji ili kućanstvu, uključujući fizičku i mentalnu agresiju, emocionalno i psihološko zlostavljanje, silovanje i seksualno zlostavljanje, incest, silovanje među supružnicima, stalnim ili povremenim partnerima i ukućanima, zločine počinjene radi časti, ženska genitalna i seksualna mutilacija i ostali tradicionalni običaji štetni za žene, kao što su prisilni brakovi“. Pekinška platforma iz 1995. godine definira nasilje u obitelji kao „bilo koji čin rodno temeljenog nasilja koje rezultira, ili bi moglo rezultirati u fizičkoj, seksualnoj ili psihološkoj šteti i patnji žena, uključujući prijetnje takvim činom, prinudom ili samovoljnim lišavanjem slobode, u javnom i privatnom životu“. Rezolucija o ljudskim pravima 2005/41, prihvaćena na 57. zasjedanju Vijeća za ljudska prava 19. travnja 2005. godine, potvrđuje i prihvaća pojam »nasilja protiv žena« objedinjujući sve dosad nabrojene opise te dodajući nove „...bilo koji čin rodno utemeljenog nasilja koji rezultira ili je izgledno da će rezultirati, fizičkom, seksualnom ili psihološkom povredom ili patnjom žena, uključujući i prijetnje takvim činovima, prisilu ili neosnovano lišavanje slobode bez obzira da li do nasilja dolazi u javnoj ili privatnoj sferi života, te obuhvaća, ali se ne ograničava na, obiteljsko nasilje, zločine počinjene u ime časti, zločine počinjene iz strasti, trgovinu ženama i djevojkama, tradicionalne prakse štetne za žene i djevojke, uključujući genitalno sakaćenje žena, rano i prisilno sklapanje brakova, čedomorstvo ženske djece, nasilje i smrti povezane s mirazom, napade kiselinama i nasilje povezano s komercijalnim seksualnim iskorištavanjem, kao i ekonomsko iskorištavanje.“ Na temelju Ustava RH i međunarodnih instrumenata borbe protiv nasilja nad ženama, RH je donijela zakonske i podzakonske propise u području zaštite žena od svih oblika nasilja međutim gotovo isključivo u okviru instituta zaštite od nasilja u obitelji: Zakon o zaštiti žrtava nasilja u obitelji/ZZŽNO (NN 137/09, 14/10, 60/10), koji propisuje što je nasilje u obitelji, koje osobe se smatraju članovima obitelji u smislu ZZNO-a, te vrste i svrhu prekršajnopravnih sankcija za počinjenje nasilja u obitelji. ZZŽNO definira nasilje u obitelji kao svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja, a osobito: – tjelesno nasilje, odnosno primjena fizičke sile bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili nije, – tjelesno kažnjavanje i drugi načini ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe, – psihičko nasilje, odnosno primjena psihičke prisile koja je prouzročila osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povrede dostojanstva, verbalno nasilje, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima ili na drugi način grubo verbalno uznemiravanje, uhođenje ili uznemiravanje preko svih sredstava za komuniciranje ili preko elektroničkih i tiskanih medija ili na drugi način ili komuniciranja s trećim osobama, protupravna izolacija ili ugrožavanje slobode kretanja (u daljnjem tekstu: uhođenje i uznemiravanje), – spolno nasilje, odnosno spolno uznemiravanje, – ekonomsko nasilje pod kojim se podrazumijeva oštećenje ili uništenje osobne i zajedničke imovine ili zabrana ili onemogućavanje korištenja osobne i zajedničke imovine ili pokušaj da se to učini te oduzimanje prava ili zabrana raspolaganja osobnim prihodima ili imovinom stečenom osobnim radom ili nasljeđivanjem, onemogućavanje zapošljavanja ili rada, prisiljavanje na ekonomsku ovisnost, uskraćivanje sredstava za održavanje zajedničkog kućanstva i skrb o djeci ili drugim uzdržavanim članovima zajedničkog kućanstva. Uz Zakon donijeti su i podzakonski propisi vezani uz provedbu pojedinih odredaba ZZŽNO-a: Pravilnik o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana (Narodne novine, broj 29/05) Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o načinu i mjestu provođenja psihosocijalnog tretmana (Narodne novine, broj 78/06) Pravilnik o sadržaju obvezne evidencije i izvješća, načinu prikupljanja, obrade i pohrane statističkih podataka iz područja primjene Zakona o zaštiti nasilja u obitelji (Narodne novine, broj 105/11) Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja Kazneni zakon (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15)) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., prvi puta nakon 2000.g nije propisivao nasilje u obitelji kao samostalno kazneno djelo, te je samostalna inkriminacija nasilja u obitelji bila prepuštena isključivo prekršajnopravnoj sferi kroz Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i u nadležnosti prekršajnih sudova. Novi Kazneni zakon koji je 2013 stupio na snagu propisivao je postojeća kaznena djela (tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, teška kaznena djela protiv života i tijela itd) kada su počinjena prema bliskoj osobi kao kvalificirani oblik tog djela s težom sankcijom i gonjenjem po službenoj dužnosti. Međutim, praksa je pokazala da je zaštita žrtava nasilja kroz kaznenopravnu sferu oslabila i da se većinski pitanje nasilja u obitelji pokriva prekršajnopravnom zaštitom. Iz tog razloga, izmjenama i dopunama Kaznenog zakona uvodi se kazneo djelo „Nasilje u obitelji“ kao samostalno kazneno djelo u članku 179.a koji glasi: „Tko teško krši propise o zaštiti od nasilja u obitelji i time kod člana obitelji ili bliske osobe izazove strah za njezinu sigurnost ili sigurnost njoj bliskih osoba ili je dovede u ponižavajući položaj, a time nije počinjeno teže kazneno djelo, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.“ Ovakva formulacija ukazuje da se radi o supsidijarnom kaznenom djelu, odnosno da će se primijeniti u slučaju da se počinjenjem djela nisu ostvarila obilježja nekog drugog težeg kaznenog djela propisanog KZ-om i to kvalificirani oblik počinjenjem prema bliskoj osobi ili članu obitelji. Kazneni zakon, za razliku od Zakona o zaštiti žrtava nasilja u obitelji, propisuje u Općem dijelu tko se smatra „bliskom osobom“: to su članovi obitelji, bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Na taj način se kaznenopravna zaštita proširuje i na ona djela koja su počinjena od osoba koje su imale ili imaju određenu blisku vezu sa žrtvom, no ne smatraju se članovima obitelji prema definiciji članova obitelji navedenoj u točci 8.čl. 87. Kaznenog zakona. Uz KZ bitne su i odredbe Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14) i Zakona o sudovima za mladež(NN 84/11, 143/12, 148/13, 56/15) kojima se propisuje niz mjera kojima se štiti sigurnost, privatnost osobnog i obiteljskog života svjedoka i žrtava te sekundarne viktimizacije. U tom cilju, tijekom provedbe kaznenog postupka, a u svrhu zaštite žrtve ili svjedoka, moguće je i poduzimanje mjera opreza, mjera pritvora, posebnog načina sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku, ograničenja ili isključenja javnosti, udaljenja optuženika iz sudnice te mjera održavanja reda u sudnici. Zatim Zakon o zaštitit svjedoka (NN 163/03, 18/11) kojim su propisane mjere zaštite svjedoka/žrtava izvan kaznenog postupka, što podrazumijeva tjelesnu i tehničku zaštitu, premještanje, prikrivanje identiteta i vlasništva te promjenu identiteta. Za provedbu zaštite od nasilja u obitelji te naknadu štete žrtvama relevantni su i Zakon o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela (NN 80/08, 27/11) , te Zakon o policijskim poslovima i ovlastima. Obiteljski zakon (NN 103/15) propisuje u čl.3 načelo ravnopravnosti muškarca i žene, te zabranjuje u partnerskim odnosima diskriminaciju prema spolu i nasilje prema partneru. U čl.4. definirajući načelo solidarnosti, uzajamnog poštovanja i pomaganja članova obitelji, zakon označava nasilje u obitelji kao tešku povredu tog načela i određuje da se prevencija, suzbijanje i snakcironiranje svih vrsta nasilja u obitelji regulira posebnim zakonom. Zakon propisuje i dužnost prijave i suradnje radi zaštite djeteta u slučajevima povrede djetetovih osobnih i imovinskih prava uključujući i tjelesno ili mentalno nasilje, spolne zlouporabe, zanemarivanje ili nehajno postupanje, zlostavljanje ili izrabljivanje djeteta, te posebne odredbe o zaštiti djeteta u situacijama obiteljskog nasilja, postupanje sa infomracijama o obiteljskom nasilju u postupcima savjetovanja, postupku oduzimanja roditeljske skrbi itd. Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) stvara pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštitu od diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Zakon o ravnopravnosti spolova (NN. 82/08) propisuje opću zabranu diskriminacije temeljem spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije te je uvedena odredba prema kojoj se nepovoljnije postupanje prema ženama na osnovi trudnoće i materinstva smatra diskriminacijom. Sadržajne nadopune i poboljšanja Zakona uključuju odredbe koje se odnose na primjenu načela ravnopravnosti spolova u području zapošljavanja i rada; obrazovanja; obveza medija u promicanju razvoja svijesti o ravnopravnosti muškaraca i žena; prikupljanja statističkih podataka, djelovanja političkih stanaka i drugo. Nadalje, Zakon uvodi obvezu korištenja naziva radnog mjesta u muškom i ženskom rodu kod donošenja rješenja o rasporedu na radno mjesto i drugih rješenja o pravima i obvezama državnih službenika te u području obrazovanja (uvođenje svim obrazovnim ustanovama obveze korištenja jezičnih standarda u muškom i ženskom rodu u sadržajima svjedodžbi, diploma i drugih dokumenata). Navedeni propisi uključujući i ZZŽNO ne definiraju nasilje nad ženama per se, ne ističe da se kod nasilja nad ženama radi o tipu diskriminacije žena, niti se ističe rodna uvjetovanost nasilja, te će se usvanjem Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulske konvencije) navedni propisi morati uskladiti i u dijelu definicija nasilja nad ženama. Uz navedene zakonske i podzakonske propise, Republika Hrvatska je donijela i Nacionalnu strategiju zaštite od nasilja u obitelji za period 2011-2016.g. Evaluacija provedbe navedene Strategije još nije dostupna, kao niti prijedlog nove Strategije za naredni petogodišnji period. 1.2. Pregled podataka o nasilju nad ženama i obiteljskom nasilju 2014.g. Agencija EU za temeljna prava (Fundamental rights agency) provela je sveobuhvatno istraživanje o nasilju nad ženama u svih 28 zemalja članica EU. Izvješće se temelji na razgovorima s 42 000 žena diljem 28 država članica Europske unije (EU). Njime se pokazuje da nasilje nad ženama, a posebno rodno utemeljeno nasilje koje nerazmjerno pogađa žene, predstavlja znatnu povredu ljudskih prava koju EU nikako ne smije previdjeti. Podaci pokazuju kako je tjelesno i seksualno nasilje nad ženama vrlo zastupljeno. Oko 8% žena na razini EU doživjelo je tjelesno ili/i seksualno nasilje u razdoblju godine dana prije provođenja ovog istraživanja, dok je čak jedna od tri žene doživjela oblik tjelesnog i/ili seksualnog zlostavljanja od svoje 15. godine. U skupini žena, koje su izjavile da ih je sadašnji partner silovao, čak 31% navodi kako su od svog sadašnjeg partnera doživjele više od šest slučajeva silovanja. Nadalje, rezultati pokazuju kako su 43% žena doživjele neki oblik psihičkog zlostavljanja od svog partnera. Približno 5% žena doživjelo je ekonomsko nasilje od svojih partnera. Podaci za Hrvatsku pokazuju da je 21% žena doživjelo oblik tjelesnog ili seksualnog nasilja od svoje 15 godine, a 5% njih unazad 12 mjeseci od početka istraživanja. 3% žena u Hrvatskoj doživjelo je seksualno nasilje od svog partnra od svoje 15 godine, a čak 12 % neki oblik fizičkog nasilja od strane partnera od svoje 15 godine. Podaci pokazuju i da je 11% žena u Hrvatskoj doživjelo ekonomsko nasilje od strane partnera od svoje 15 godine, 33% neki od oblika psihičkog nasilja, te 17 % žena koje su doživjele psihičko nasilje zbog ucjene partnera zlostavljanjem djece. Svaka 3 žena u Hrvatskoj doživjela je tjelesno, seksualno ili psihološko nasilje kao djevojčica, odnosno prije 15 godine života i to fizičko i psihičko nasilje najčešće od strane roditelja, a seksulano najčešće od strane nepoznatog počinitelja, te muškog poznanika, priajtelja ili susjeda. Prikupljeni podaci pokazuju da čak 39% žena u Hrvatskoj smatra da je nasilje nad ženama vrlo uobičajeno (prosjek EU je 27%), a 42% smatra da je relativno uobičajeno. Izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2015.g. pokazuje da prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji (čl.4.) i podacima o zabilježenom stanju, kretanju i nekim obilježjima nasilja u obitelji u 2015. je tokom 2015.g. zbog prekršajnog djela nasilja u obitelji, policija prekršajno prijavila 13.775 osoba, što je 1.099 ili 7,4% manje prijavljenih osoba u odnosu na 2014. Prema spolnoj strukturi prekršajnih počinitelja ukupno je evidentirano: 10.575 muškaraca (1.080 ili 9,2% manje nego u 2014. kada je bilo prijavljeno 11.655 muškaraca) i 3.200 žena (19 ili 0,6% manje nego u 2014. kada je bilo prijavljeno 3.219 žena). Dakle, u 2015. za nasilje u obitelji prijavljeno je 77% muškaraca i 23% žena. Počinjenim prekršajem nasilja u obitelji oštećeno je ukupno 15.338 osoba (što je za 6,3% manje nego u 2014. kada su bile oštećene ukupno 16.382 osobe125). Od ukupnog broja oštećenih osoba, oštećeno je 9.775 (ili 64%) žena i 5.563 (ili 36%) muškaraca. U navedenom razdoblju policija je nadležnim prekršajnim sudovima predložila izricanje ukupno 2.997 zaštitnih mjera propisanih odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (što je za 26,6% manje nego u 2014., kada je bilo predloženo 4.088 zaštitnih mjera). Sukladno sudskim odlukama, policija je provela ukupno 1.241 zaštitnu mjeru127 (što je za 18,6% manje nego u 2014., kada je provela ukupno 1.525 zaštitnih mjera). Ukupan broj svih zaštitnih mjera koje je policija predlagala nadležnim prekršajnim sudovima jest 9.136 što je za 18,9% manje nego u 2014., kada je predloženo ukupno 11.260 zaštitnih mjera. Zabrinjavajući je podatak da su sudovi od ukupnog broja predloženih zaštitnih mjera za tri glavne zaštitne mjere u 2014.-2015. (zabrana približavanja, zabrana uznemiravanja ili uhođenja i udaljenje iz stana) prihvatili i odredili provedbu ispod 40% od predlaganih zaštitnih mjera. Osim toga, treba naglasiti povezanost između trenda malog broja prihvaćenih zaštitnih mjera od strane sudova i trenda značajnog i kontinuiranog smanjenja predloženih zaštitnih mjera od strane policije. Pravobraniteljica je u izvješću navela da bi se ovdje moglo raditi o problemu koji generiraju sudovi, odnosno da policija predlaže znatno manje zaštitnih mjera iz jednostavnog razloga što ih sudovi ne usvajaju. Osoba koje opetovano krše Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (recidivisti) u 2014. bilo je ukupno 3.809 (25% od ukupnog broja prijavljenih za nasilje) dok je u 2015. taj broj pao na 3.562 osobe (također, 25% od ukupnog broja prijavljenih osoba – postotak je ostao isti jer je i ukupni broj prijavljenih za nasilje manji). Pravobraniteljica u svome Izvješću o radu za 2015.g. navodi da ni policija ni Ministarstvo pravosuđa ne vode, odnosno ne dostavljaju podatke o broju osuđenih (i pravomoćno osuđenih) osoba za obiteljsko nasilje razvrstane po spolu, već samo po broju prekršajno prijavljenih (odnosno počinitelja), i broju oštećenih osoba (odnosno žrtava). Također, nema podataka razvrstanih po spolu koliko je žena, a koliko muškaraca među recidivistima. U kaznenopravnoj sferi je sredinom 2015.g. došlo do izmjene Kaznenog zakona na način da je u njega uvedeno novo kazneno djelo - Nasilje u obitelji, čl. 179a. Podaci MUP-a govore o 145 registriranih kaznenih djela nasilja u obitelji za navedeni period, u kojima je oštećeno ukupno 150 osoba, od čega 121 žena (81%), a 29 muškaraca (19%). I dalje egzistira trend povećanja broja prijava kaznenih djela među bliskim osobama. Kao što je vidljivo iz gore navedenih podataka, samo u drugoj polovici 2015., od kada je vraćeno/uvedeno kazneno djelo Nasilje u obitelji u Kazneni zakon, počinjeno je već 145 ovih kaznenih djela. Iz analiziranih podataka MUP-a zabilježeno je ukupno 2.220 kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama (što je za 100,5% više nego u 2014., kada ih je zabilježeno 1.107) u kojima je ukupno stradalo 2.359 žrtava (što je za 104,2% više žrtava nego u 2014., kada je ukupno stradalo 1.155 žrtava) od kojih su 1.752 žene (čak 112% više nego u 2014.), a 607 muškarci (85% više nego u 2014.). Od ukupnog broja od 1.676 počinitelja nasilja među bliskim osobama, muškaraca je 1.543 (92%), a žena 133 (7,9%). U svim kaznenim djelima među bliskim osobama po broju prednjače muškarci kao počinitelji nad ženama kao žrtvama. Među počiniteljima kaznenih djela protiv spolnih sloboda (Spolni odnošaj bez pristanka, Silovanje, i Spolno uznemiravanje) 99% je muškaraca. No, za razliku od 2014.g., u 2015. je u toj kategoriji kaznenih djela registrirana i 1 žena kao počiniteljica kaznenog djela Spolnog odnošaja bez pristanka. Iz dostavljenih podataka može se dalje zaključiti da kaznena djela Prijetnja (1.312), Tjelesna ozljeda (474), Teška tjelesna ozljeda (105), Nametljivo ponašanje (66) te Silovanje (32) čine većinu od ukupnog broja počinjenih kaznenih djela (2.134 ili 96,5% od ukupnog broja od 2.220 počinjenih kaznenih djela) s muškarcima kao počiniteljima u 89,2% slučajeva (1.496 muškaraca počinitelja navedenih kaznenih djela na štetu njima bliskih žena). Pravobraniteljica je u Izvješću za 2015.g. analizirala podatke o ubojstvima i teškim ubojstvima žena od strane njima bliskih muškaraca kroz period od 6 godina te je došla do zaključka kako unatoč činjenici što ukupan broj ubojstava i teških ubojstava polako opada, broj ubojstava žena od strane bliskih muškaraca ostaje iz godine u godinu zapravo relativno 'stabilan'. Ovo ukazuje na to da zakonske, pravosudne, medijske i druge edukacijske mjere suzbijanja nasilja nad ženama ipak nisu polučile značajnijim rezultatima u smislu smanjenja broja slučajeva nasilja nad ženama s najgorim ishodom. Kada se ovome doda preko 100 postotni trend porasta ukupnog broja kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama i broja žena žrtava, te 92% muškaraca kao počinitelja nasilja, podaci upućuju na potrebu temeljite analize uzroka ovakve brutalizacije nasilja među bliskim osobama kao i potrebe za hitnim promjenama u sustavu prevencije i suzbijanja nasilja. Trend 'brutalizacije' obiteljskog nasilja, odnosno nasilja među bliskim osobama, koji je zabilježen u Izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o radu za 2014., je nažalost potvrđen i u 2015.g. , te statistički podaci upozoravaju da će biti potrebno provesti ozbiljne i stručne analize uzroka ovakvog povećanja nasilja među bliskim osobama. Temeljem svog iskustva i prakse, Pravobraniteljica je stajališta kako jedan od uzroka ovog povećanja može biti u lošim zakonskim rješenjima i njihovoj lošoj primjeni u praksi pa stoga nisu dobiveni očekivani rezultati. S druge strane, činjenica da su kroz vrlo intenzivne javne kampanje i kroz brojne edukacije o važnosti prijave ove vrste nasilja, mehanizmi i načini suzbijanja postali bliži, razumljiviji i dostupniji građanima/kama, pa samim time i žrtvama nasilja, moguć je uzrok naglom porastu broja slučajeva nasilja među bliskim osobama. U odnosu na 2013., ukupan broj žrtava kaznenih djela među bliskim osobama u 2015. porastao je za nevjerojatnih 184% . Brojke i dalje ukazuju na značajnu i ozbiljnu fizičku ugroženost žena od strane bliskih im muškaraca (92% muškaraca je počinitelja nasilja među bliskim osobama). Što se tiče postupanja policije u 2015., Pravobraniteljica je uočila da i dalje egzistira trend privođenja oba partnera kod postupanja zbog nasilja u obitelji, te je upozorila kako ova praksa, osim što je protivna Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (dalje: Protokol), ukazuje i na nedostatak rodno-senzibiliziranog pristupa u radu policije te da nije u skladu s praksom postupanja koju predlaže Europska unija kad je u pitanju obiteljsko nasilje, kao ni s međunarodnim konvencijama kojima je Republika Hrvatska pristupila. Temeljem dugogodišnje prakse, Pravobraniteljica je utvrdila da su najčešći propusti nadležnih tijela kod suzbijanja i zaštite od obiteljskog nasilja slijedeći: Policija u svom postupanju kod nasilja u obitelji, kao i kod daljnje prijave istog sudu često ne uzima u obzir, niti u prijavi/optužnom prijedlogu navodi cjelokupan kontekst i kronologiju nasilja između članova obitelji, odnosno žrtve i nasilnika, posebice tzv. povijest nasilja u obitelji ili prethodno počinjeno nasilje, bez obzira je li ono ranije prijavljivano ili ne, već se isključivo bave događajem zbog kojeg interveniraju. Policija i nadalje u određenim slučajevima ne razlikuje teže oblike nasilja počinjenih od strane primarnog agresora od lakših oblika nasilja, uključujući i pravo na obranu počinjeno od strane žrtve nasilja. Sudovi i dalje uglavnom puštaju osumnjičene ili optužene za nasilje u obitelji da se brane sa slobode uz zamjenu pritvora izricanjem neke od zaštitnih mjera. Policija u pojedinim slučajevima slabo ili nikako ne nadzire kretanje osoba kojima su izrečene neke od zaštitnih mjera, već se uglavnom bave žrtvom nasilja. Pravobraniteljica drži da sudovi i dalje nedovoljno izriču, odnosno nedovoljno prihvaćaju predložene zaštitne mjere iz članka 11. – 17. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji138 , što onda uzročno demotivira policiju da predlažu izricanje zaštitnih mjera. Nasilnicima se i dalje češće izriču novčane kazne, a rjeđe zatvorske. Policija u nekim slučajevima ne reagira na nasilje jer ono nije definirano Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji – primjerice, kod partnerskog nasilja. Neprepoznavanje/nerazumijevanje drugih oblika nasilja, prvenstveno verbalnog, psihološkog i ekonomskog, ali i spolnog nasilja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji dovodi do situacija da se, kako je već navedeno, obje osobe uhićuju, privode i terete samo zbog jednog verbalnog sukoba u koji su bile uključene psovke, a da se propušta sankcionirati slučajeve ozbiljnog i dugotrajnog fizičkog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja među bračnim/izvanbračnim drugovima, odnosno partnerima. Pravobraniteljica je registrirala dva slučaja u kojima su se nadležna državna odvjetništva s počiniteljima obiteljskog nasilja, odnosno nasilja nad ženama, a u dogovoru sa žrtvom, nagodila u zamjenu za odustanak od njihovog kaznenog progona, odnosno u zamjenu za manju kaznu, pozivajući se pri tome na nove odredbe Zakona o kaznenom postupku. U pogledu postupanja Centara za socijalnu skrb, Pravobraniteljica ističe da unatoč načelno dobrom postupanju, u pojedinim slučajevima i dalje postoji neujednačena praksa vezano za obvezu žurnog prijavljivanja svih saznanja i sumnji o obiteljskom nasilju nadležnoj policijskoj postaji, a što je kao obveza propisano i Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji. U pojedinim slučajevima problem u praksi ponekad predstavlja i pitanje (ne)prepoznavanja pojedinih oblika obiteljskog nasilja, i to posebice psihičkog i ekonomskog, a uslijed čega izostaje i prijavljivanje takvog nasilja policiji. Poseban problem predstavlja izostanak implementacije mjere stambenog zbrinjavanja žrtava nasilja u obitelji a koja je predviđena Nacionalnom strategijom zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje 2011.-2016, u poglavlju VI. („Zbrinjavanje i potpora žrtvama nasilja u obitelji“) sadrži mjeru br.7. koja glasi: „Osigurati trajno i privremeno stambeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji sukladno raspoloživim stambenim prostorima.“ Za nositelja provedbe gore navedene mjere određeno je Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva, a kao sunositelji određeni su: Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama, centri za socijalnu skrb te jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave. Zakonom o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave došlo je do velike promjene u pogledu nositelja provedbe spomenute mjere. Naime, ustrojeno je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije, koje je jednim dijelom preuzelo djelokrug rada bivšeg Ministarstvo regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva. Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave ustrojen je Državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. U svim izvještajnim razdobljima u kojima se prati provedba mjere stambenog zbrinjavanja žrtava nasilja u obitelji, osim u 2011., nije zabilježeno stambeno zbrinjavanja žrtava nasilja u obitelji. Štoviše, nema naznaka da su se počele stvarati pretpostavke za sustavno i trajno rješavanje potreba zbrinjavanja žrtava nasilja u obitelji. Pri tome PRS u svom izvješću navodi dva temeljna problema: prevelik broj različitih propisa koji reguliraju istu problematiku i onemogućuju kvalitetnu i brzu realizaciju prava te s druge strane, činjenicu da su podnositelji zahtjeva za stambeno zbrinjavanje gotovo isključivo muškarci. Zaključak PRS je da se mjera „Osigurati trajno i privremeno stambeno zbrinjavanje žrtava nasilja u obitelji sukladno raspoloživim stambenim prostorima“iz Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje 2011.-2016., na nacionalnoj razini se ne provodi. Izuzetak su pojedini sunositelji provedbe mjere, od kojih se posljednjih pet godina kao primjer dobre prakse - ističe jedino Grad Zagreb. Financiranja rada skloništa za žrtve obiteljskog nasilja dolazi iz nekoliko izvora; djelomično državnog proračuna na poziciji Ministarstvo socijalne politike i mladih, županijskih proračuna, te proračuna gradova i općina. U svom očitovanju Ministarstvo socijalne politike i mladih navodi kako je tijekom 2015. redovito izdvajalo sredstva iz Državnog proračuna u cilju održivog financiranja i skrbi za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja i to za ukupno 17 skloništa i savjetovališta namijenjenih žrtvama nasilja u obitelji. Ministarstvo navodi kako se deset pravnih osoba (organizacija civilnog društva, vjerskih zajednica ili drugih pravnih osoba) koje osiguravaju skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, financira putem ugovaranja usluge smještaja, gdje korisnici/ice ostvaruju smještaj temeljem rješenja nadležnog centra za socijalnu skrb i Ugovora o međusobnim odnosima s Ministarstvom socijalne politike i mladih. U 2015. je u tu svrhu za ugovorne obveze u uvjetima punog kapaciteta na godišnjoj razini osigurano 5.583.600,00 KN. Izvješće o radu za 2015. Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova ukazuje da se 7 skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji organizacija civilnog društva financira putem javnog natječaja, temeljem prijave na javni Poziv za prijavu trogodišnjih programa rada savjetovališta i skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji organizacija civilnog društva za financijsku potporu u okviru raspoloživih sredstava Državnog proračuna za razdoblje 2013.-2015., a koji je objavljen u siječnju 2013. Navedenim su se natječajem osigurala financijska sredstva za naredne tri godine, a u 2015. za tu je svrhu osigurano 2.100.000,00 KN. Jedna od ključnih preporuka Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u izvješću za 2015.g. je pokretanje postupka ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kako bi se u Republici Hrvatskoj izradio sveobuhvatni i jedinstveni zakonodavni okvir te odredile politike i mjere za zaštitu i pomoć svim ženama žrtvama nasilja, uključujući i žene žrtve nasilja u partnerskim vezama. Isto tako potrebno je sukladno odredbama te Konvencije, uvesti sveobuhvatne zakonodavne promjene u Kazneni zakon tako i u Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, na način da se njegova primjena uz obitelji i bliske osobe proširi na partnere/ice, bivši partnere/ice, odnosno osobe koje primjerice nikada nisu živjele zajedno. Pravobraniteljica je ponovno istaknula kako je Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji jedan od temeljnih međunarodnih instrumenata za suzbijanje nasilja nad ženama. Usvojena u svibnju 2011. u Istanbulu, stupila je na snagu 01.08.2014, a Republika Hrvatska je 22. siječnja 2013. postala 27. članica Vijeća Europe koja je potpisala Konvenciju, ali i dalje jedna od rijetkih zemalja u okruženju koja ju nije ratificirala. Kao što navodi i Vijeće Europe „Nasilje nad ženama, uključujući i obiteljsko nasilje, jedan je od najtežih oblika rodno utemeljenog kršenja ljudskih prava u Europi koji je još uvijek obavijen šutnjom. Obiteljsko nasilje – nad ostalim žrtvama poput djece, muškaraca i starijih osoba – također je prikriven fenomen koji pogađa previše obitelji da bi se mogao ignorirati… Kao regionalni instrument otvoren za ratifikaciju i pristupanje zemljama nečlanicama, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji dopunjuje i proširuje standarde koje su postavile druge regionalne organizacije za ljudska prava u ovom području. Međuamerička Konvencija o sprečavanju, kažnjavanju i iskorjenjivanju nasilja nad ženama, koju je 1994. godine usvojila Organizacija američkih država te Protokol uz Afričku povelju o ljudskim pravima i pravima naroda o pravima žena u Africi, koji je 2003. godine usvojila Afrička unija, bave se pitanjem nasilja nad ženama. Sveobuhvatnija po prirodi, Konvencija Vijeća Europe značajno osnažuje djelovanje u sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja na svjetskoj razini.“ 1 Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uspostavlja se prvi pravno obavezujući i sveobuhvatan međunarodni mehanizam borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Republika Hrvatska ju je potpisala 22. siječnja 2013., a Konvencije je stupila na snagu 2014., ratifikacijom deset država članica. U ožujku 2016. Europska komisija predložila je da i Europska unija ratificira Konvenciju. b) Osnovna pitanja koja se trebaju urediti Zakonom te posljedice koje će iz donošenja Zakona proisteći Uklapanjem Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u pravni poredak Republike Hrvatske uspostavit će se poželjni pravno obvezujući standardi za sprečavanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja, zaštitu žrtava i Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji Izdavač: Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske, Mesnička 23, 10 000 Zagreb CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 882899. isbn: 978-953-7574-21-5; Izvornik je objavljen na internetskoj stranici Vijeća Europe; http://www.coe.int/t/dghl/standardsetting/convention-violence/convention/ Convention%20210%20English.pdf © 2013 Council of Europe kažnjavanje počinitelja. Konvencija će popuniti pravnu prazninu u zaštiti ljudskih prava za žene te sve žrtve obiteljskog nasilja. Ona također promiče iskorjenjivanje nasilja nad ženama i postizavanje punije prave ravnopravnosti žena i muškaraca te na taj način dodatno unapređuje priznavanje nasilja nad ženama kao oblika diskriminacije. Dokument uspostavlja standarde zaštite žrtava nasilja, dostupnosti centara za pomoć, telefonsku liniju za pomoć te jamče kazneni progon počinitelja svih oblika nasilja. Uvođenje Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u pravni sustav RH (čl.140. Ustava RH) traži od zakonodavnog tijela i Vlade RH da pripreme potrebne izmjene i dopune postojećeg pravnog okvira borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji na način da se zakonski i podzakonski propisi harmoniziraju sa terminologijom i sadržajem navedene Konvencije. Uz to implementacija Konvencije ima i proračunske implikacije, odnosno Vlada i zakonodavac moraju u proračunu Republike Hrvatske osigurati sredstva za provedbu na godišnjoj razini. Potrebno je u postojeće zakone i podzakonske propise uključiti definiciju „nasilja nad ženama“ na način kako je to propisano Konvencijom, nadalje uskladiti definicije „nasilja u obitelji“ u Obiteljskom zakonu, Zakonu o zaštiti žrtava nasilja u obitelji, te Kaznenom zakonu. Uz to u navedeni zakonski okvir potrebno je uvesti definiciju roda i rodno utemeljenog nasilja, te uskladiti definiciju žrtve na način kako je to propisano Konvencijom (uvesti pojam žrtve nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja). U definicije bliskih osoba u Kaznenom zakonu, te u Zakonu o zaštiti žrtava obiteljskog nasilja nužno je uključiti intimne partnere (osobe koje ne žive zajedno, manje su od tri godine u vezi odnosno nemaju zajedničku djecu), kao i bivše intimne partnere odnosno osobe koje su ili su bile u emotivnoj ili seksualnoj vezi. Nužno je jasnije definirati „pozitivne obveze“ države u pogledu čl. 5 Konvencije koji propisuje standard dužne pažnje pri sprečavanju, istraživanju, kažnjavanju djela nasilja nad ženama, ali i definirati mehanizme naknade štete za sva djela nasilja koja su počinili nedržavni subjekti. Pitanje definicije prava na naknadu štete trebalo bi rezultirati i preporukom za češću primjenu adhezionog postupka u kaznenom postupku pokrenutom zbog nasilja u obitelji odnosno počinjenja nekog od kaznenih djela fizičkog i drugog nasilja za koje je propisan kvalificirani oblik kada su počinjena prema članu obitelji ili bliskoj osobi, a kako bi pitanje naknade štete žrtvama kaznenih djela počinjenih u obitelji odnosno prema bliskoj osobi bilo rješavano efikasno i bez dodatnih tereta za žrtve. Osim što je potrebno osigurati financijska sredstva, potrebno je osigurati okvir izbora i evaluacije rada Koordinativnog tijela propisanog čl.10 Konvencije, te neovisnost, stručnost i ekipiranost tog tijela kako bi moglo izvršavati poslove u skladu sa konvencijskim obvezama. Uz to potrebno je osigurati dostupnost javnih baza podataka svih tijela javne vlasti na svim razinama koordinativnom tijelu kako bi moglo ispunjavati funkciju praćenja i izvještavanja po konvenciji. Kroz implementaciju članka 10. Konvencije nužno je osigurati izbjegavanje preklapanja u prikupljanju informacija o nasilju u obitelji i nasilju nad ženama, te osigurati sredstva za jedinstvenu bazu podataka pri Koordinativnom tijelu. U tom smislu potrebno je regulirati i pitanje klasifikacije i načina vođenja statistike na redovnim sudovima, a kako bi se olakšalo praćenje implementacije Konvencije unutar pravosuđa, odnosno osigurati provedbu Pravilnika o sadržaju obvezne evidencije i izvješća, načinu prikupljanja, obrade i pohrane statističkih podataka. U pogledu čl.29. i čl.30. nužno je osigurati zakonske pretpostavke za spajanje postupaka za naknadu štete i kaznenog postupka u smislu adhezionog postupku u okviru kaznenog, te osigurati promjene okvira građanskog postupka u smislu snošenja troška parnice, pravila o snošenju parničnih troškova od strane tužitelja u razmjernom dijelu u kojem mu nije udovoljeno visini odštetnog zahtjeva (što uzrokuje da mada je tužitelj uspio dokazati osnovu za naknadu štete, ako je visina štete niža od tražene, tužitelj mora snositi razmjerni dio parničnih troškova), te riješiti pitanje prizavanja činjenica utvrđenih u kaznenom odnosno prekršajnom postupku kojim se utvrđuje nasilje nad ženama odnosno nasilje u obitelji ili među bliskim osobama-ovime bi se ujedno i prevenirala reviktimizacija ponovnim ispitivanjem i utvrđivanjem činjenica (vezano za usklađivanje sa čl. 54 Konvencije). U Obiteljski zakon nužno je ugraditi odredbe kojima će se štititi sigurnost žrtve i djece i regulirati pitanje ostvarivanja roditeljskog prava na viđanje djece u situacijama u kojima je jedan roditelj počinio nasilje u obitelji, te situacije u kojima se radi o nasilju prema djeci. Također, u Obiteljski zakon treba ugraditi odredbe o poništaju braka u slučajevima prisile na brak i na taj način uskladiti se sa čl.32. Konvencije. Za usklađivanje sa člankom 36. Konvencije potrebno je razmotriti redefiniranje kaznenog djela silovanja i smanjenja uvjeta u smislu dokazivanja istovremenosti sile, prijetnje i nedobrovoljnosti. Potrebno je osigurati potpunu eliminaciju instituta doprinosa žrtve krod svih seksualnih delikata jer se uvođenje i propitivanje doprinosa žrtve u seksualnim deliktima odraz patrijahalnih vrijednosti, stereotipnih rodnih uloga i samim time suprotan odredbama Konvencije (čl. 3- Definicije). Sakaćenje ženskih spolnih organa inkriminirano je u članku čl. 116. Kaznenog zakona, a kvalificirani oblik djela postoji ako je počinjeno prema bliskoj osobi. Usprkos tome, da bi se u potpunosti uskladili sa čl.37 Konvencije nužno je u Kaznenom zakonu promijeniti minimalnu i maksimalnu kaznu zatvora za navedeno kazneno djelo i ad minimum je izjednačiti sa propisanim okvirom kazni za djela teške tjelesne ozljede, te mutatis mutandis kvalificiranim oblik teške tjelesne ozljede. U pogledu usklađivanja sa čl. 39 Konvencije, pitanje inkriminiranja prisilnog pobačaja uključeno u Kazneni zakon, no potrebno je i eksplicitno definirati inkriminaciju prisilne sterilizacije kao oblika nasilja nad ženama, te kao kvalificirani oblik tog djela propisati oblik počinjenja iz mržnje. Za usklađivanje sa čl. 45 Konvencije nužno je dodatno regulirati pitanje nadzora nad provedbom sanckija i mjera nad počiniteljem kaznenog odnosno prekršajnog djela, te propisati strože sankcije koje mogu garantirati sigurnost žrtve za počinitelje koji prekrše sigurnosne mjere, odnosno kod onih koji su recidivisti. Radi usklađivanja sa čl.48 Konvencije nužno je promijeniti odredbe Obiteljskog zakona u pogledu provođenja medijacije u obitelji na način da je nesudjelovanje u medijaciji autonomna odluka žrtve nasilja a ne stručnog tima Centra za socijalnu skrb, odnosno da se medijacija ne provodi u slučajevima tvrdnje o postojanju nasilja kao što je to bilo riješeno prijašnjom verzijom zakona. Uz to potrebno je uskladiti odredbu Zakona o prekršajima koja omogućuje da tužitelj (najčešće MUP) odustane od pokretanja prekršajnog postupka u slučaju da je žrtva pristala a počinitelj se prije toga podvrgnuo psihosocijalnom tretmanu sa odredbama čl.48. Konvencije. U Zakon o zaštiti žrtava nasilja u obitelji potrebno je uvesti dodatne mjere i odredbe koje će osigurati hitnost postupanja u slučajevima nasilja, a koje neće biti samo instruktivne naravi, već će u slučaju nepostupanja ili nepostupanja u skladu sa hitnosti povlačiti odgovornost nadležne osobe/a. Jednako tako je potrebno u Kazneni zakon uključiti dodatne mjere opreza: zabrana približavanja određenoj osobi, zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe i udaljenje iz doma, te udaljenja počinitelja za slučajeve kad ne postoje pretpostavke za uhićenje, a postoji vjerojatnost da je počinjeno djelo nasilja nad ženom. Za usklađivanje sa odredbom čl. 56 Konvencije potrebno je izvršiti izmjene Zakona o kaznenom postupku u smjeru jačanja prava žrtve na obavještenost i informiranje. U pogledu usklađivanja sa odredbama o zastari i pravnoj pomoći nužno je napraviti izmjene Kaznenog zakona koji propisuje da za pojedina kaznena djela zastara počinje teći od punoljetnosti žrtve, na način da se uvede nezastarijevanje kaznenih djela počinjenih na štetu djece kako bi im se omogućilo učinkovito pokretanje postupka kada se za to steknu uvjeti zbog moguće visoke traumatiziranosti žrtve.