II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU 1. Ocjena stanja Zakon koji regulira pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece datira iz 1978. godine (Narodne novine br 18/78). Ustavni sud je u veljači 2017 godine donio odluku i jasno ukazao da pravo žene na izbor nije protuustavno, te da se pobačaj ne smije zabraniti. Reguliranje je prepustio je Vladi RH i Hrvatskom saboru. Ustavni sud je u svojoj odluci instruktivno usmjerio zakonodavca na promjene koje je potrebno izvršiti u tekstu zakona. Zakon je potrebno uskladiti sa sadašnjim vremenom, terminološki i sadržajno. Ustavni sud je utvrdio i instruktivni rok do 21. veljače 2019. do kada je potrebno donijeti zakon usklađen sa preporukama Ustavnog suda. Prvo pitanje je gdje se mogu izvoditi prekidi trudnoće. Praksa u europskim zemljama je po tom pitanju različita. U većini zemalja pobačaji se moraju izvoditi u bolnicama. U Francuskoj je dozvoljeno izvan bolnice provoditi samo medikamentozne pobačaje, dok u Austriji pojedine privatne ordinacije u ruralnim područjima, uz ovlaštenje resornog ministarstva, mogu izvoditi i kirurške pobačaje. Drugo pitanje na koje je potrebno dati odgovor je u kojem period se može obaviti prekid trudnoće. Hrvatska i Slovenija odobravaju pobačaj na zahtjev žene do 10. tjedana trudnoće. U većini zemalja prosjek je 12 tjedana (Austrija, Njemačka, Italija, Belgija, Norveška, Danska, Finska). Francuska propisuje 14 tjedana, Švedska 18 tjedana, a Engleska i Nizozemska čak u pojedinim slučajevima do 24 tjedna od početka trudnoće. Portugal i Španjolska također imaju period od 12 tjedana, ali u slučaju trudnoće koja je posljedica silovanja rok se proteže na 16 odnosno 22 tjedna od njenog početka. Treće pitanje na koje treba odgovoriti je treba li u novi zakon ugraditi savjetovanje nakon što se žena odluči za prekid trudnoće i to zatraži. Postojeći zakon ne predviđa nikakvo posebno savjetovanje. Obvezno savjetovanje s liječnikom koji je dužan obavijestiti ženu o izvođenju zahvata i mogućim posljedicama propisuju sve zemlje EU slično kao i za sve druge zahvate u medicine. Savjetovanje sa psihologom propisuju Belgija, Njemačka, Španjolska, Mađarska i Slovačka. Neke zemlje kao npr. Portugal propisuju da u procesu savjetovanja ne smiju sudjelovati osobe koje se protive ženinu pravu na izbor. U Norveškoj se propisuje savjetovanje nakon pobačaja kako bi se žene upoznale sa metodama kontracepcije i sprečavanja neželjene trudnoće. Četvrto pitanje je pitanje mirovanja odnosno propisivanje obveznog razdoblja koje mora proći od trena kada žena zatraži prekid trudnoće do njegova izvođenja. Svrha tog perioda je da žena još jednom promisli o svojoj odluci. U sadašnjem zakonu tog perioda nema. U EU u nekim zemljama postoji period mirovanja, ali prevladava stav da ga treba ukinuti jer je vrlo mali broj žena koje u tom period promijene svoj stav. Francuska je 2015. zbog toga i ukinula period mirovanja. Period mirovanja od tri dana imaju Njemačka, Portugal, Španjolska i Mađarska, Nizozemska 5 dana, Belgija 6 dana, a Danska sedam. Prema postojećoj regulativi u Hrvatskoj namjerni prekid trudnoće može zatražiti i maloljetnica bez znanja i odobrenja roditelja ako ima najmanje 16 godina. Ako je mlađa od 16 godina zahtjev moraju supotpisati roditelji ili skrbnici. U većini Europskih zemalja (Norveška, Švicarska, Švedska, Austrija, Nizozemska, Belgija, Španjolska) maloljetnice mogu zatražiti prekid trudnoće bez pristanka roditelja. U Portugalu kao i u Hrvatskoj ako su mlađe od 16 godina moraju imati pristanak roditelja. UVelikoj Britaniji zahtjevu se prilaže i mišljenje dvoje liječnika da je maloljetnica dovoljno zrela da razumije odluku, dok u Švicarskoj maloljetnice mlađe od 16 godina moraju proći obvezno savjetovanje. Maloljetnicama u Danskoj pobačaj odobrava komisija od četvero stručnjaka, a u Francuskoj treba doći u pratnji osobe od povjerenja koja nužno ne treba biti roditelj. Cijena zahvata nije nebitna u slobodi ili ograničavanju slobode žena na izbor. Hrvatska je među rijetkim zemljama uz Austriju (u kojoj je cijena 400 eura), gdje žene same u potpunosti snose troškove namjernog prekida trudnoće. Paradoks je da zbog toga nema jedinstvene cijene tog medicinskog zahvata pa bolnice u RH pobačaj naplaćuju od 1800 do čak 4000 kn. Pobačaj je potpuno besplatan u Italiji, Sloveniji, Belgiji, Velikoj Britaniji, Danskoj, Finskoj i Španjolskoj, dok u Mađarskoj i Njemačkoj postoji imovinski cenzus. Koncept priziva savjesti je utemeljen na postavci da osoba ne mora poštivati građanski zakon ili neke njegove odrednice, koje naređuju postupanje protivno vlastitoj savjesti. Priziv savjesti je temeljno ljudsko pravo, koje je kao takvo prepoznato u različitim međunarodnim poveljama i u većini nacionalnih zakonodavstava. S pravnog stajališta priziv savjesti je način nepoštivanja zakona i način zaštite individualne slobode. To je i građansko pravo, ali i pravo liječnika i ostalih zdravstvenih djelatnika da odbiju sudjelovati u znanstvenim istraživanjima, dijagnostičkim i terapijskim postupcima i zahvatima, ako se ti postupci i njihove svrhe, te kolateralni učinci, kose s njihovom savjesti. U zakonodavstvima mnogih demokratskih zemalja institut priziva savjesti veže se za vojnu službu, s malobrojnim proširenjem na druge kategorije primjene. Institut priziva savjesti se u liječničkoj profesiji aktualizira prije svega u kontekstu zakona koji su definirali pobačaj kao medicinsku intervenciju. Pravo na odbijanje sudjelovanja u tom postupku prošireno je i na ostale profesije koje su dio zdravstvene djelatnosti. Razina edukacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju u Hrvatskoj treba biti na višoj razini. Promocija zaštite seksualnog i reprodukcijskog zdravlja treba se osigurati kroz zakonsku regulativu prava na edukaciju i jednakost u dostupnosti informacija. Poznato je da se razine znanja o seksualnom i reprodukcijskom zdravlju i pravima mladih postiže kontinuiranom zdravstvenom i obrazovnom edukacijom. 2. Osnovna pitanja koja se uređuju predloženim Zakonom i posljedice koje će donošenjem zakona proisteći Zakonom se utvrđuje pravo žene i muškarca na slobodno odlučivanje o rađanju djece i planiranju obitelji. Žene i muškarci moraju imati jednak pristup svim zdravstvenim mjerama i postupcima koji pomažu u odgovornom planiranju obitelji. Namjerni prekid trudnoće ne smije i ne može biti metoda kontracepcije i to je jasno naglašeno u tekstu ovog zakona. Pravo na slobodno odlučivanje u sebi sadrži i pravo na edukaciju, savjetovanje i upoznavanje sa svim mjerama i postupcima suvremenih načina i sredstava planiranja obitelji. Troškovi sredstava za privremeno sprečavanje začeća, sterilizaciju i namjernog prekida trudnoće treba snositi Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje. Posebnu pažnju treba posvetiti seksualnom i reproduktivnom zdravlju, posebno mladih. U tu svrhu predviđa se obvezati Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo obrazovanja i znanosti na izradu sveobuhvatnog programa edukacije, očuvanja i unapređenja seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Iako je sterilizacija u Hrvatskoj nije raširena kao u nekim drugim europskim zemljama zakonom je i to pitanje uređeno. Uz zahtjev za sterilizaciju nakon 35 godine života nije potrebno posebno odobrenje povjerenstva. U slučaju mlađih osoba zahtjev za sterilizaciju odobrava posebno povjerenstvo zdravstvene ustanove koje odlučuje i o namjernom prekidu trudnoće. Posebno je uređeno i pitanje sterilizacije osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost. Uređeno je i pitanje prigovora na odluke povjerenstava za odobravanje sterilizacije ili namjernog prekida trudnoće. Definirano je da se postupci sterilizacije i namjernog prekida trudnoće mogu vršiti samo u bolničkim ustanovama koje su u ugovornom odnosu sa Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje. Namjerni prekid trudnoće je medicinska intervencija koja se izvodi na zahtjev trudne žene ako trudnoća na traje duže od navršenih 12 tjedana gestacijske dobi određene ultrazvučnom metodom. Začeće se događa od 14 do 28 dana od početka menstruacije i individualno je za svaku ženu i ovisi o dužini trajanja menstruacije. Ako žena ima produženo trajanje menstruacije ili policistične jajnike začeće se može dogoditi i iza 28. dana od početka menstruacije. Sadašnji važeći zakon ne prepoznaje te razlike. Prijedlog zakona određuje da se pravo na namjerni prekid trudnoće bez potrebe za dodatnim odobrenjima ne određuje arbitrarno prema datumu zadnje menstruacije nego prema stvarnom trajanju trudnoće određene gestacijskom dobi. Ako su zadovoljeni kriteriji za prekid trudnoće u trudnica do 12. tjedna gestacije zahvat se nakon razgovora s ginekologom treba odmah izvršiti. Zakon ne predviđa nikakvo posebno savjetovanje sa drugim stručnjacima ili osobama.. Također u ovom slučaju zakon ne predviđa postojanje obveznog perioda mirovanja, odnosno razdoblja koje mora proći od trena kada žena zatraži prekid trudnoće do njegova izvođenja. Zakon definira razloge zbog kojih se može izvršiti namjerni prekid trudnoće u trudnica nakon navršenih 12 tjedana gestacijske dobi. Postupak za namjerni prekid trudnoće nakon navršenih 12 tjedana do navršenih 22 tjedna gestacijske dobi vodi i zahtjev odobrava povjerenstvo zdravstvene ustanove gdje je postavljen zahtjev. Zakonom je također definirano i drugostupanjsko tijelo koje odlučuje u žalbenom postupku. U slučajevima zahtjeva za prekid trudnoće nakon navršenih 22 tjedna gestacijske dobi odlučuje etičko povjerenstvo ustanove. U slučaju odobrenja prekida trudnoće nakon 22. tjedna gestacijske dobi, zahvat se mora izvršiti u kliničkoj zdravstvenoj ustanovi. Drugostupanjsko žalbeno tijelo je ministarstvo zdravlja čija je odluka konačna. Priziv savjesti kao kategorija građanskog neposluha dosta je proširen u zdravstvenoj djelatnosti, posebno kog specijalista za ženske bolesti i porode. U nekim slučajevima u zdravstvenim ustanovama u Hrvatskoj zbog priziva savjesti nije bilo liječnika koji bi bio spreman obaviti namjerni prekid trudnoće. Prekid trudnoće je medicinski zahvat kao i svi drugi medicinski zahvati te je potrebno omogućiti ženama jednaku dostupnost. Proteklih godina dostupnost zahvata bila je bitno narušena iskazivanjem priziva savjesti liječnika specijalista za ženske bolesti i porode. Zbog toga što u nekim bolnicama taj zahvat nije bilo moguće izvesti i žene su morale ići druge bolničke ustanove koje taj zahvat izvode. U mnogim slučajevima to je značilo putovanje u druge gradove. Obzirom da se ovdje radi o medicinskom zahvatu na koje žene imaju pravo smatramo da je potrebno i to pitanje riješiti ovim zakonom. Prema prijedlogu Zakona zdravstvena ustanova koja ima odjel za ginekologiju i opstetriciju dužna je osigurati izvođenje ovog zahvata i dužna je zaposliti najmanje jednog liječnika specijalistu za ženske bolesti i porode koji nije izjavio priziv savjesti. Ukoliko to ne učini zakonom je zapriječena kazna od 500 000 kn. Također, zdravstvena ustanova prilikom zapošljavanja liječnika specijalista za ženske bolesti i porode dužna je pribaviti stav zaposlenika o namjernom prekidu trudnoće. Zakonom je definirano da se prekid trudnoće ili dovršenje započetog prekida trudnoće trebaju obaviti u slučaju neposredne opasnosti po život i zdravlje žene. Zdravstvene ustanove dužne su osigurati mogućnost kirurškog ili medikamentoznog prekida trudnoće. U slučaju kirurškog prekida trudnoće zdravstvena ustanova je dužna osigurati bezbolno provođenje postupka.
