Republika Hrvatska, putem Ministarstva hrvatskih branitelja, još uvijek traga za 1.491 osobom nestalom tijekom Domovinskoga rata te za 412 smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, što sveukupno čini 1.903 neriješena slučaja iz Domovinskoga rata1. U Republici Hrvatskoj nema jedinstvenoga zakona koji regulira nematerijalna prava osoba nestalih u Domovinskom ratu i njihovih obitelji da saznaju sudbinu svojih nestalih članova te postupak traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa. Pravni okvir u ovom području čine Ženevske konvencije za zaštitu žrtava rata i njihovi Dopunski protokoli (koje je Republika Hrvatska ratificirala 1991. godine), dok su aktivnosti i nadležnosti u procesu traženja propisane Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva hrvatskih branitelja i Odlukom o osnivanju Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za zatočene i nestale osobe. Uz navedene, primjenjuju se i opći propisi (Kazneni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o proglašenju nestalih osoba umrlima i dokazivanju smrti, kao i Zakon o sustavu državne uprave, Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave i dr.). Istodobno, zbog kršenja temeljnih prava i sloboda, pitanje nestalih osoba u oružanim sukobima regulirano je nizom međunarodnopravnih instrumenata iz područja ljudskih prava i međunarodnog humanitarnog prava, a zbog sve većih razmjera problema nestalih osoba te jačanja koncepta ljudskih prava uopće, u posljednje vrijeme doneseni su novi međunarodnopravni instrumenti koji se bave nestalim osobama. Najznačajniji instrumenti koji se bave ili su u vezi s pitanjem nestalih su: - Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. godine - Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. - Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu od 12. kolovoza 1949. - Ženevske konvencije za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru od 2. kolovoza 1949. - Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. - Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. stanje evidencija na dan 11. ožujka 2019. - Konvencija (ETS br.5) za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950. i Protokoli doneseni uz tu Konvenciju - Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba iz 1977. - Dopunski protokol uz Ženevske konvencije od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba iz 1977. - Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. - Konvencija o pravima djeteta iz 1989. - Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda iz 1998. - Međunarodna konvencija o zaštiti svih osoba od prisilnih nestanaka iz 2006. - Europska konvencija (ETS br.126) za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1987. - Protokol 1. (ETS br.151) uz Europsku konvenciju za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1993. - Protokol 2. (ETS br.152) uz Europsku konvenciju za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1993. - Rezolucija „Nestale osobe u europskim sukobima: dugi put ka pronalasku humanitarnih rješenja” (Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2013) - Deklaracija o ulozi i odgovornosti države u rješavanju pitanja osoba nestalih uslijed ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava iz 2014. te - drugi instrumenti na području međunarodnog prava o ljudskim pravima i međunarodnog humanitarnog prava. U temelju svih međunarodnopravnih i drugih instrumenata iz ovoga područja su ljudska prava nestalih osoba i njihovih obitelji da saznaju sudbinu svojih nestalih članova te predanost države u rješavanju slučajeva prisilnih nestanaka. Budući da u Republici Hrvatskoj nema zakona koji regulira nematerijalna prava osoba nestalih u Domovinskom ratu i njihovih obitelji da saznaju sudbinu svojih nestalih članova, pravna regulacija ovih pitanja jedinstvenim zakonom, zaštitit će, na jednom višem stupnju, temeljna prava nestalih osoba i njihovih obitelji.2 Ujedno, pridonijet će očuvanju dostojanstva nestalih osoba u Domovinskom ratu, članova njihovih obitelji te očuvanju dostojanstva žrtava Domovinskoga rata u cjelini. Nadalje, aktivnosti u procesu traženja osoba nestalih u Domovinskom ratu i smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznao mjesto ukopa – od evidentiranja nestalih osoba, prikupljanja saznanja, provedbe postupaka ekshumacija, identifikacija, pogrebne skrbi i dr., zahtijevaju interdisciplinarni pristup i suradnju svih nadležnih tijela u Republici Hrvatskoj, organizacija i ustanova i to: - Ministarstva hrvatskih branitelja, prvenstveno Uprave za zatočene i nestale - Ministarstva unutarnjih poslova - Ministarstva obrane - Ministarstva vanjskih i europskih poslova - Ministarstva pravosuđa - Ministarstva zdravstva - nadležnih pravosudnih tijela - županijskih državnih odvjetništava i sudova - sigurnosno-obavještajnih agencija - ureda državne uprave u županijama Materijalna prava članova obitelji osoba nestalih u Domovinskom ratu regulirana su Zakonom o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji i Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. - znanstvenih i medicinskih ustanova - Hrvatskoga Crvenoga križa i dr. Sve aktivnosti u procesu traženja koordinirane su iz Ministarstva hrvatskih branitelja, odnosno Uprave za zatočene i nestale čiji je djelokrug rada propisan Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva hrvatskih branitelja. Iako nadležna tijela, organizacije i ustanove obavljaju poslove iz svoje nadležnosti sukladno Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave ili aktima organizacija, ustanova i drugih pravnih osoba ili/i sukladno sklopljenim sporazumima o obavljanju poslova za potrebe Ministarstva, ne postoji sveobuhvatan pravni temelj koji jednoznačno i jasno propisuje njihove obveze u procesu traženja nestalih osoba i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa. Pravna disperziranost otvara mogućnost pojave pravnih praznina i neispravne interpretacije postojećeg pravnog okvira. Iz tog razloga potrebno je donošenje Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu radi učinkovitije koordinacije aktivnosti iz središnjeg nadležnog tijela, tj. Ministarstva hrvatskih branitelja, te minimiziranja ponekad nužne improvizacije u provedbi. Također, donošenje Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu potrebno je i radi stvaranja pravnog temelja za postupanje Ministarstva hrvatskih branitelja prilikom provedbe aktivnosti traženja nestalih osoba i smrtno stradalih osoba za koje nije poznato mjesto ukopa u slučajevima kada nema sumnje na nasilnu smrt, a što do sada nije bilo moguće budući da se radnje ekshumacije te obrade i identifikacije posmrtnih ostataka provode temeljem Zakona o kaznenom postupku. Uz navedeno, potrebno je istaknuti i sljedeće. U državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije, u odnosu s kojima Republika Hrvatska ima otvoreno pitanje nestalih osoba, ovo je pitanje regulirano zakonom. Tako je Bosna i Hercegovina 2004. godine donijela Zakon o nestalim osobama koji specifično uređuje pitanja nestalih osoba u razdoblju od 1991. do 1996. godine, dok je u Republici Srbiji pitanje nestalih osoba u razdoblju od 1991. do 1996. godine uređeno Zakonom o upravljanju migracijama iz 2012. godine. Nedostatak pravnog okvira u Republici Hrvatskoj te istodobno pozitivnog zakonodavstva u ovom području u susjednim državama, može proizvesti negativne učinke na Republiku Hrvatsku posebice kad se uzme u obzir mogućnost relativiziranja podacima o nestalim osobama koji posljedično otvaraju prostor i za relativiziranje povijesnih činjenica. K tome, zakonsko uređenje prava nestalih osoba i njihovih obitelji da saznaju sudbinu svojih nestalih članova te postupka traženja, preporuka je: - Radne skupine Ujedinjenih naroda za prisilne i nedobrovoljne nestanke - Rezolucije 1956 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe pod nazivom Nestale osobe iz europskih sukoba: dug put do pronalaženja humanitarnih odgovora, koja u 7.2. kao prioritet navodi razvoj i promicanje nacionalnog zakonodavstva kao ključnog u rješavanju sudbine nestalih osoba i - Deklaracije o ulozi države u rješavanju pitanja osoba nestalih uslijed ratnih sukoba i kršenja ljudskih prava (koju je Republika Hrvatska potpisala u kolovozu 2014. godine), a u čijoj se točki 8. naglašava posebna predanost u donošenju zakonodavnih odredaba s ciljem primjene svih principa utvrđenih Deklaracijom. Područja koja uređuje ovaj Zakon su: - prikupljanje i obrada podataka i arhivske građe o nestalim osobama - vođenje evidencije nestalih osoba - prikupljanje saznanja o sudbini nestalih osoba te mogućim grobnim mjestima - istraživanje prikrivenih masovnih i pojedinačnih grobnica te ekshumacija posmrtnih ostataka iz prikrivenih i registriranih grobnica u suradnji s relevantnim subjektima - vođenje evidencije svih utvrđenih mjesta masovnih i pojedinačnih grobnica - obrada i identifikacija posmrtnih ostataka te sahrana i trajno dostojno zbrinjavanje - vođenje evidencije o svim identificiranim žrtvama - suradnja s nadležnim tijelima drugih država i međunarodnim organizacijama - nadležna tijela za provedbu Zakona i njihov djelokrug.