Zakon o policijskim poslovima i ovlastima (u daljnjem tekstu: Zakon) donesen je 2009. godine (Narodne novine, broj 76/09), a izmijenjen i dopunjen je 2014. godine (Narodne novine, broj 92/14). Donošenje tako uređenog Zakona predstavljalo je promjenu dotadašnje koncepcije da se na jednom mjestu, u Zakonu o policiji, normiraju sva bitna pitanja vezana za organizaciju, postupanje, odgovornost i radno pravni status policije. Materija koja je 2009. godine izdvojena odnosila se na zasebno normativno uređenje policijskih poslova i ovlasti. Navedeni pristup slijedio je uređenja i u drugim europskim državama, ali i potrebu da se policijske ovlasti cjelovito normiraju u jednom zakonu, jer je izmjeni Zakona prethodila značajna i temeljita reforma kaznenog postupka koja je svoj izričaj dobila u Zakonu o kaznenom postupku. Posljedično su se i odredbe o policijskim ovlastima, koje su do tada bile normirane, djelomično i u Zakonu kaznenom postupku, morale normirati u Zakonu. Potreba izmjena Zakona pojavila se i nakon njegova stupanja na snagu te je Zakon izmijenjen 2014. godine, s ciljem otklanjanja pojedinih normativnih nedorečenosti, usklađivanja s drugim propisima koji su u međuvremenu mijenjani te potrebe usklađivanja s odlukama Europske unije. U ovom trenutku potreba izmjena i dopuna Zakona javlja se prvenstveno zbog usklađivanja Zakona s izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku koje su stupile na snagu 2017. godine te potrebe jasnijeg normiranja pojedinih ovlasti za koje se u praksi utvrdilo da postoje nejasnoće, kao i unošenja novih normativnih rješenja kojima se normira policijsko postupanje i usklađuje s dostignućima na području drugih znanosti, odnosno otklanjanju pravne praznine. Potreba izmjena i dopuna Zakona odnosi se na usklađivanje odredbi o policijskom postupanju s izmjenama Zakona o kaznenom postupku koji je suštinski značajno izmijenio postupanje policije tijekom izvida kaznenih djela transponirajući u naš pravni sustav: Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (SL L 315, 14. 11. 2012.); Direktivu 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL L 294, 6. 11. 2013.) i Direktivu 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL L 127, 29. 4. 2014.). Navedeno značajno utječe na pojedine policijske ovlasti te postoji potreba za njihovim usklađenjem u Zakonu. Važeća odredba članka 11.b Zakona kao uvjet propisuje da istražitelj koji provodi dokazne radnje ispitivanja mora imati završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski studij ili specijalistički diplomski stručni studij odgovarajuće struke ovisno o pojedinoj vrsti kriminaliteta te imati najmanje pet godina radnog iskustva na poslovima suzbijanja kriminaliteta. Praktična primjena ove odredbe pokazala je znatna ograničenja te svoju neživotnost jer prema važećem ustroju Ravnateljstva policije u pojedinim ustrojstvenim jedinicama policije nisu sistematizirana radna mjesta s prethodno navedenim uvjetima, shodno čemu policijski službenici u značajnom broju ustrojstvenih jedinica nisu u mogućnosti provoditi ove dokazne radnje. Posljedično, ovakve okolnosti znatno otežavaju dinamiku provođenja kriminalističkog istraživanja te onemogućavaju da kvalitetni i iskusni policijski službenici bez zadanih uvjeta mogu provoditi ove dokazne radnje. Predloženom izmjenom prema kojoj bi istražitelj mogao biti policijski službenik s najmanje osobnim policijskim zvanjem policijski narednik znatno bi se povećao broj istražitelja te se smatra da bi ovakva izmjena doprinijela efikasnosti i povećanoj dinamičnosti provedbe kriminalističkog istraživanja. S obzirom na izmjene Zakona o kaznenom postupku iz 2017. godine, ukazuje se potreba za usklađivanjem Zakona u odnosu na postupanje spram osumnjičenika. Naime, odredbe važećeg Zakona predviđaju mogućnost da policija ima pravo pozivati i ispitivati osumnjičenika. Stupanjem na snagu izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku, cjelokupno postupanje spram osumnjičenika definirano je kroz članke 208. - 208.b, slijedom čega je neophodno brisati članak 11.f važećeg Zakona, budući da je u koliziji s odredbama Zakona o kaznenom postupku. Daljnje usklađivanje se javlja u vezi odredbi Zakona o sudovima za mladež, ali i radi jasnijeg normativnog definiranja pa se predlaže da se u važećem članku 18. stavku 1. te članku 38. stavku 1. Zakona dosadašnji naziv „posebno osposobljeni policijski službenik“ pojmovno preciznije definira dodavanjem riječi „za mladež“. Ujedno, takvim preciznijim definiranjem te jasnim zaduživanjem posebno osposobljenih i dodatno educiranih policijskih službenika za mladež u primjeni policijskih ovlasti spram maloljetnih osoba, mlađih punoljetnih osoba u predmetima zaštite zdravlja, razvoja i odgoja kao i kazneno pravne zaštite djece nastoji se još jače staviti naglasak na obvezu posebno obazrivog pristupa prema ovim posebno ranjivim kategorijama. Nadalje, predlaže se nadopuna članka 26. stavka 1. Zakona novim točkama 7. i 8. kako bi se normirao rok čuvanja osobnih podataka osoba za koje postoji sumnja da su počinile prekršaj te se predlaže propisati da se takvi podaci u slučaju kada prekršajni postupak nije pokrenut čuvaju četiri godine od dana počinjenja prekršaja, a u slučaju kada je prekršajni postupak pokrenut podaci bi se čuvali deset godina od dana počinjenja prekršaja. Na ovaj način se usklađuju i određuju rokovi čuvanja podataka na jedinstveni način u skladu s odredbama važećeg Prekršajnog zakona i Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Nastoji se podići zaštita osobnih podataka osoba osumnjičenih da su počinile prekršaj. Zbog velikog broja prekršaja koje policija kao ovlašteni tužitelj zahvati godišnje (do 1.000.000 prekršaja) stvorili bi se uvjeti da se na Informacijskom sustavu Ministarstva unutarnjih poslova protekom spomenutog roka osobni podaci osoba osumnjičenih za počinjenje prekršaja automatski brišu. Sljedeće izmjene odnose se na članak 31. Zakona kojim je propisano da provjera identiteta osobe iznimno može biti provedena na temelju iskaza osobe čiji je identitet provjeren. Sada se predlaže odredbu članka 31. izmijeniti i dopuniti tako da se jasnije ističe načelo razmjernosti u postupanju policijskih službenika prilikom primjene policijske ovlasti provjere identiteta osobe na zahtjev službenih osoba tijela državne uprave te pravne ili fizičke osobe. Policijski službenik će u navedenom slučaju identitet provjeriti uvidom u osobnu iskaznicu ako je osoba zatečena na mjestu (sukladno članku 30.) a uvidom u informacijski sustav Ministarstva ako postoji pisani zahtjev ovlaštenika. Provjera identiteta uvidom u osobnu iskaznicu izvršit će se samo na temelju naloga tijela nadležnog za vođenje postupka. Važeći članak 33. Zakona normira utvrđivanja identiteta osoba. Predlaže se izmjena stavka 1. točke 2. tako da se identitet utvrđuje za osobu za koju postoje osnove sumnje da je sudjelovala u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti ili prekršaja za koji se može izreći kazna zatvora ili se prema počinitelju primjenjuje mjera uhićenja ili mu je određena mjera smještaja u posebnoj prostoriji do prestanka djelovanja opojnog sredstva. Predloženim zakonskim rješenjem jasno i nedvojbeno bi bilo propisano pod kojim uvjetima se osobi osumnjičenoj za počinjenje prekršaja utvrđuje identitet. Postojećim zakonskim rješenjem to je određeno samo za počinitelja kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. S obzirom da se u određenim situacijama propisanim Prekršajnim zakonom počinitelju prekršaja može oduzeti sloboda primjenjujući ovlast uhićenja ili smještanja u posebnu prostoriju do prestanka djelovanja opojnog sredstva, a s obzirom na činjenicu da je sloboda zagarantirana Ustavom Republike Hrvatske i da se može ograničiti samo zakonom, bilo bi neophodno i nedvojbeno utvrditi identitet osobe prema kojoj se te mjere primjenjuju. Samo provođenje ovakve odredbe doprinijelo bi izbjegavanju mogućih pogrešaka kod provođenja provjere identiteta osobe kojoj se oduzima sloboda radi počinjenja prekršaja, a njeno provođenje ne bi prouzročilo dodatne troškove. Člancima 59. i 60. Zakona propisano je kada policijski službenik privremeno oduzima predmet te čuvanje privremeno oduzetih predmeta u prostorima policije. Ovim izmjenama i dopunama predlaže se propisati obvezu privremenog oduzimanja predmeta i kod postojanja vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo koje se goni po privatnoj tužbi ili povodom prijedloga te je nužno propisati i način postupanja s privremeno oduzetim predmetima pribavljenim počinjenjem kaznenog djela koje se progoni po privatnoj tužbi. Usvajanjem ovakve odredbe policiji se jasnije propisuje način postupanja, a oštećenom vlasniku privremeno oduzeti predmet se na njegov zahtjev vraća. Radi terminološkog usklađivanja odnosno jasnijeg tumačenja, članak 69. stavak 1. Zakona predlaže se dopuniti tako da se uz izričaj „posebno osposobljen policijski službenik“ doda i pojam poligrafist. Naime, provođenje poligrafskog ispitivanja može obaviti isključivo poligrafist kao posebno osposobljen policijski službenik. Predloženom izmjenom jasnije je definiran ovaj pojam čime se detaljnije ukazuje na činjenicu tko može provoditi ovu policijsku ovlast. U važećem Zakonu u članku 86. propisana je uporaba uređaja za prisilno zaustavljanje vozila. U praktičnom policijskom postupanju i iz dosadašnjeg iskustva gdje uporaba uređaja za prisilno zaustavljanje vozila nije bila moguća ili nije jamčila uspjeh proizlazi prijedlog da se kao sredstvo prisile za zaustavljanje vozila u točno propisanim slučajevima mogu koristiti i službena i druga vozila. Usvajanjem ovakve odredbe policija dobiva mogućnost korištenja i ovog načina zaustavljanja vozila, a što se pokazalo kao učinkovito u dosadašnjem radu i praksi policija drugih država članica Europske unije. Člankom 93. Zakona propisano je kad uporaba vatrenog oružja nije dopuštena te što se ne smatra uporabom vatrenog oružja kao sredstva prisile. S obzirom da je u praksi dvojbeno bilo tumačenje što se ne smatra uporabom vatrenog oružja kao sredstva prisile izmjenom članka 93. stavka 3. se to precizno određuje, odnosno predlaže se jasnije normiranje prema kojem se ispaljivanje hitca radi upozorenja i traženja pomoći ne smatraju uporabom vatrenog oružja, neovisno o ispunjenju drugih uvjeta. Propisivanjem ove odredbe policiji se daje jasno određenje po tom pitanju. Kod uporabe sredstava prisile unesena je novina u postupanju policije prema pokretnim uređajima na daljinsko upravljanje. Naime, u važećem Zakonu nije predviđeno nikakvo postupanje policije prema pokretnim uređajima na daljinsko upravljanje i to zbog toga što takvi uređaji u vrijeme izrade i stupanja na snagu važećeg Zakona nisu bili u masovnijoj uporabi i nisu se pojavljivali u svakodnevnom životu. Kako su ovakvi uređaji danas vrlo česti i mogu se pojaviti kao sredstvo ugrožavanja sigurnosti, počinjenja kaznenih djela ili prekršaja, predložena je dopuna Zakona novim člankom 97.a prema kojem se omogućuje uporaba sredstava prisile ili drugih sredstava za ometanje prema pokretnom uređaju koji je daljinski upravljan ili programiran, ako na drugi način nije moguće spriječiti kazneno djelo, prekršaj ili otkloniti opasnost. U postojećem Zakonu zaštita policijskog službenika nakon uporabe sredstava prisile normirana je člankom 98. Ovaj Prijedlog zakona navedenu odredbu razrađuje kroz tri odvojene odredbe kojima se preciznije uređuje navedena materije te uređuje isključenje protupravnosti zakonito uporabljenih sredstva prisile sukladno odredbama posebnog zakona. Na ovaj način precizno se uređuje isključenje protupravnosti za zakonitu uporabu sredstava prisile i time se pridonosi zaštiti policijskog službenika, ali i jasnom pravnom definiranju posljedica koje iz uporabe sredstava prisile proizlaze.